Horor situacija na granici u Mozambik
Putovanje kroz Mozambik: Iskustvo s granice, neregularnosti u vizi i neizvjesnost koju sam doživjela. Doznajte kako sam se suočila s birokratskim preprekama, ne tako lijepom situacijom na granici i emotivnim trenutkom u kojem sam gotovo izgubila nadu. Ova priča o Africi otkriva izazove i nepoznanice s kojima se nekad suočavaju putnici u manje razvijenim zemljama.
AFRIKA
Anica Kolic
4 min čitanje
U “pravu” Afriku sam putovala više puta u prošlosti pa sam već imala ideju što očekivati. 20 ljudi u kombiju za njih 10, rupe po cestama,, manjak vode i higijenskih uvjeta, pokušaj da mi izvuču novce gdje god stignu… to je s one manje pozitivne strane. Ono što nisam očekivala je da će nered započeti čim zakoračim iz aviona. Naime, u Mozambique na granici su baš izmaltretirali. Toliko da sam u očaju plakala, a to mi se u skoro 15 godina lutanja po svijetu, nikad nije dogodilo.
Za Hrvate je pisalo da se viza može dobiti na granici za 50 usd. Pripremila sam potrebne dokumente (smještaj, avionska karta, fotografija) i bila spremna platiti. Kad sam došla tamo, rekli su da je 150 USD. 150 USD? Odakle sad to? Čitala sam o raznim prevarama pa nisam uopće bila sigurna da li govore istinu ili samo žele da ih potplatim
.
Da skratim taj dio, na kraju su mi stvarno naplatili 150 USD i na vizi je vidljivo da toliko košta. Rekli su da je cijena porasla. Problem je ono što se događalo između dolaska i samog prelaska granice: Traže me dokument o smještaju.
Dajem im pozivno pismo od Couchsurfing hosta (kažem im, prijatelj). Ne prihvaćaju. Pokušavam im objasniti da se neću zadržavati, da idem direktno za državu Eswatini. Ne prihvaćaju ni to. Žele da prijatelj pošalje sken osobne iskaznice. U tom trenu je bilo oko 7 ujutro, ja kod njega uopće nisam trebala ni biti tada, već na povratku iz Eswatinija. Bilo mi je jako nezgodno kontaktirati ga tako rano. U nedostatku izbora, odlučim to napraviti. On odmah odgovara sa slikom putovnice. Već je sto puta primio obitelj i prijatelje i nije imao ovakvu situaciju. Opet odbijaju. Svaki put kad nešto odbiju ili zatraže novi dokument, ostave me samu u prostoru gdje gotovo da nema nikoga (u daljini vidim druge službenike, no ja ne mogu ni naprijed ni nazad… doslovno sam u zoni gdje ne smijem preko granice, a ne smijem se vratiti ni u avion). Dolaze do mene i kažu da žele da prijatelj dođe po mene i potpiše neki dokument. Naravno, to je nemoguće, opet radi zone u kojoj se nalazim… a i da tražim osobu s couchsurfinga da se vozi sat vremena samo da bi mi potpisala dokument, svašta.
Kažem im da ne može i da ću jednostavno rezervirati neki hotel. Službenica kaže da sad ne mogu rezervirati jer nisam ranije. Pitam što da radim? Odgovor ne dobijam… Opet sam sama, prestrašena. Vrijeme prolazi, nitko mi ne daje nikakvu informaciju. U međuvremenu doznajem (ne od službenika, nego nekih drugih izvora) da navodno postoji neka osoba “koja me može prebaciti preko granice za 50 USD”. Čak sam pokušala kontaktirati tu osobu, ali bezuspješno. Kažem im da me deportiraju nazad, ignoriraju me i opet odlaze svojim putem. Počinjem u nemoći plakati, nikog nema.
Ubrzo je došao novi avion pa su ljudi počeli izlaziti i jedna cura je primijetila da plačem. Pitala me što se dogodilo, objasnila sam joj. Rekla je da mi ne može pomoći, ali ako želim da će se moliti za mene. Bez obzira na činjenicu da nisam religiozna, kažem joj da može i zahvalim. Iskreno, očekivala sam da će otići i moliti se negdje na putu, daleko od mene. Nop. Stavila je ruku na mene i počela se moliti na sav glas. Kad je otišla, otišla sam i ja do sasvim drugog šaltera, gdje bi se tih 150 USD trebalo uplatiti i plačući im rekla da sam trudna (inače praktički nikad ne lažem, muka mi je od bilo kakvih laži) i da se osjećam loše. Počela sam ih moliti da me puste, da mi se manta… pristali su… a onda se opet pojavila službenica s početka priče, koja je bila glavna s idejom da me se ne pusti te im kaže da ne može. Valjda su shvatili da sam na apsolutnom rubu očaja i nagovori su tu službenicu da mi dozvoli da uđem u državu. Jedna od osoba koja je nagovorila je bila jako draga prema meni, čak je došla da me zagrli. Ostavila sam joj za uspomenu i zahvalu privjesak iz Splita. Čini se da je i molitva upalila.
Pojurila sam izaći s aerodroma, naći prvi taksi preko aplikacije Yango i zahtijevati da me odmah direktno vozi na autobus za Eswatini. Vozeći se razmišljam - Afrika je kontinent na kojem mi je ostalo najviše država za proći… ajoj ako je i u ostalima ovako.
Šta mi je trebalo da se opet upustim parcijalno sama u ovu avanturu?
